Jedan od najčešćih prigovora FairCoin-u, koji će se neizostavno čuti, je da radikali ne smiju imati ništa sa novcem u bilo kojem smislu. Ovakvo rasuđivanje ima površnu privlačnost, ali neizostavno proizilazi da takvo apstraktno nijekanje samo sebe poriče svojom vlastitom nerealnošću: kao što uočavamo, u današnjem svijetu svi su primorani da koriste Eura za svaku vrijedniju transakciju - ovo je najlakši način da se opovrgne ta dramatična tvrdnja, pokazujući da u postojećem monokulturalnom sustavu nedostaje kapacitet da se vremenom suoči sa nizom promjena, koje se ne uklapaju u jednostavni i trenutni "ili-ili" obrazac. Još jedan način, da se prouči ova kritika, je da se pogleda povijesna pozadina i ista opovrgne na taj način.
Stoga u takvoj kritici postoji pretpostavka vječito važeće istine, a to je, što radikalizam podrazumijeva ili posredno sadržava. Naspram toga, prvi utopijski socijalisti, kao što su Owen i St. Simon, su izravno skrbili oko uspostave kolektivnih alata i oblikovanja novog društva u gospodarskim kooperativama; jedna od primarnih briga Proudhona je bila uspostavljanje pravedne banke koja će omogućiti lakši protok kredita za osiromašene radnike i farmere. Ovo je daleko od zastarjelih ideja; zapravo, one su osigurale stvarni temelj za ono što je kasnije postalo poznato kao "radnički" pokret, koji je uvijek imao kooperative kao jake sastavnice te stvaranje gospodarskih alternativa prevladavajućem sustavu.
Ovo se uočava i u povijesti Španjolske revolucije iz 1936. godine, gdje nije bilo jasne razlike između kooperativa i političkog učinka da se stvori novi i pravedniji svijet. Tako da iz kratkog proučavanja povijesti, spoznajemo da razlika, pretpostavljena ovom visokom dualističkom kritikom nije, u biti, ni postojala u veličanstvenim trenucima pobuna u prošlosti. Na idućoj razini moglo bi se povijesno analizirati utemeljenost takve kritike, predložiti apstrakciju i odvajanje sredstava i ciljeva, težnji i potrebnih alata da se ispune takve težnje, koje su ustvari proizvod našeg postmodernog društva, u kojem postoji jasno disfunkcionalno, korumpirano i zvanično financirano društvo, te je široko rasprostranjena težnja za promjenom i zbog toga izostaju jasne preporuke i programi za promjenu svijeta, a sve to radi neuspjeha ranijih modela radikalne društvene promjene, utvrđenim onako kako je to bilo u začetku Države.
Ovo se općenito odnosi na mučno pitanje kako promijeniti današnji svijet: ali oni iz prošlosti bili su uvjereni da će to biti dugotrajan projekat, i netko bi mogao reći, postupne naravi, u spoju sa trenucima pretjeranog napredovanja; drugim riječima, razvoj bi mogao biti opisan terminom "precizna ujednačenost". Ovo bi značilo nužne nagodbe sa stvarnim svijetom, ali pak takvog određenja da nagodbe budu djelomičan korak u mijenjanju svijeta, a uslijediti će i niz koraka, nijedan od njih potpunog karaktera ali učinjeni na pravilan način i u pravom smjeru, što će na koncu dovesti do većeg oblika društvenog napretka.